04 Beskonačni drugi dan : Pravila prijateljstva
Ovaj post je za nju, a ona zna zašto. ;)
Neobično je to. Proveo sam u izolaciji tek nepunih dvadeset četiri sata, ali izlazak na svježi zrak mi je upalio sve alarme. Bio sam spreman za preživljavanje, koliko to može biti kržljavi gradski dječak koji je prirodu vidio na slikama i iskusio u kultiviranim parkovima.
Edha je imala pravo, ali Edha je uvijek u pravu. Mračni oblaci nejasnijh granica su skrili sunce kojim sam samo dan ranije bio okupan. Vrijeme je odlučilo biti suputnik mojoj glavi. Kiša će početi. Bilo je to pitanje minuta. Moj um je zaista London. Promijenjiv i kišovit.
Sjeo sam poslušno u automobil. Nije Edha izdala nikakvu naredbu, ali njen pogled, nakon toliko godina poznavanja mi je govorio toliko da sam razumio čitave monologe što su se u njima znali ponekad skrivati.
„Zaveži se.“ rekla je nakon što je upalila automobil i kratko me pljusnula po ruci kada sam pokušao upaliti radio. To je bila njena najdraža radnja, a u prostor njenih navika i rutina se ne ulazi nepozvan. Prekršio sam prvo pravilo našeg prijateljstva.
1. Ne zadiri u moje rituale. (naučeno: dva tjedna nakon što smo se upoznali)
Zvuk slapova je ispunio automobil. Ironično, s obzirom na očigledan, nadolazeći pljusak.
2. Ne kritiziraj ono što slušam. Nisam pobornik glazbe. (naučeno: nakon 2 prve minute razgovora i moje glupe kritike na zvukove prirode)
Vozili smo se nepoznatim krajevima. Divljim krajevima za koje nisam mogao vjerovati da su sakrili neko naselje ili život množine ljudskih bića. Cesta je bila neodržavana i moj želudac je to osjećao, a moje misli proklinjale.
„Trebam kupiti i papir. Ima li knjižare u tom gradu?“
„Imaš papira.“
„Rozog.“
„Pristaje tvojom osjetljivom karakteru.“ Javno manifestirana osjetljivost je za nju bilo obilježje žena. Na sebi svojstven način je kritizirala nedostatak moje karakterne čvrstoće u tom trenutku.
3. Budi muškarac. Dosta je žena u mom okruženju. (naučeno: prvi dan otmice, potvrđeno: sada)
„Moj očaj je plodno tlo za tvoju kritiku?“
„Očaj? Sada si mi prvi put rekao da si očajan.“ rekla je ozbiljno, ali sa snažnom notom zabrinutosti koju nisam mogao ignorirati. Ovo i jest bio njen plan. Službeno sam prošao fazu njekanja. Priznao sam njoj da sam očajan, a ona je ujedno najbolja i najgora osoba za takvo priznanje.
Šutke sam dočekao zaustavljanje automobila u centru jednog od onih gradova sagrađenih uz cestu. Nisam krivio te ljude i ja bih se doselio uz cestu u ovakvoj divljini, a ne čekao cestu da dođe k meni. Vjerovao sam da postoji neki naziv za upravo ovakva naselja, ali nisam ga se mogao sjetiti. Srednjoškolsko znanje je zavila tmina vrlo brzo nakon što sam maturirao i još uvijek nije nestala.
(Ljudi su neobična bića, imaju naziv za sve. Dali su i 'očaju' riječ. Bilo bi ljepše da nikada nisu imali tu potrebu.)
Edha je otvorila kišobran izašavši iz auta. Mene je pustila da kisnem.
„Čekat ću te u 'Hrastu'. Telefon je u pošti.“
„A knjižara?“
„Pitaj u pošti.“ rekla je i okrenula se. Dugim, brzim korakom je prešla cestu i izgubila se iza vrata kavane 'Hrast'. Nikada nisam mogao pratiti njezin ritam hodanja. Bio je odlučan i snažan. Nedostajale su mi obje karakteristike.
4. Kada sam zabrinuta potrebno mi 30 minuta samoće da formuliram misli. (naučeno: u drugom razredu srednje škole kada je Phillip imao prometnu nesreću, potvrđeno: sada dok sam promatrao njezina leđa)
Ušavši u poštu sam shvatio da je to ujedno i knjižara. Dvije police knjiga koje nisu mogle pružiti mi izbor na kakav sam navikao i čitava jedna prostorija posvećena papiru. Tek sam kasnije naučio da je taj grad živio od tvornice papira. I njega bi kao i mene Priroda osvetnički progutala zbog izdaje svakim potrošenim papirom.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da se sjetim bratovog broja, a potom ni je trebalo nekoliko monotonih tonova u slušalici da se sjetim razloga zbog kojeg ga zovem. Dok sam se nervozno prebacivao s noge na nogu, periferno sam vidio sijedu osobu iza pulta kako me sa zanimanjem promatra. Pretpostavljao sam da je ovo mjesto u kojem svi znaju sva imena i pripadajuća im lica.
„Halo?“
„Dylan?“
„London?“
„Oponašaš me.“
„Mhm. „ namrštio sam se zbog tog izravnog priznanja.
„Imaš 28 godina. Uozbilji se.“ Bilo je to uopće glupo reći osobi koja još uvijek svako jutro jede čokolino i gleda crtiće, uz izliku da zadržati takvu rituale iz djetinjstva znači i zadržati dječju vedrinu. Svi smo znali da mu je jutro najdraži dio dana zbog toga. Nikada ga nismo pokušali promijeniti.
„Reci.“
„Da upoznaš djevojku koja miriše na rotkvicu, bi li se svojim prijateljima hvalio da imaš djevojku koja miriše na povrće umjesto na cvijeće?“
„Ne bi mi vjerovali.“
„Da postoji djevojka koja miriše na rotkvicu?“
„Ne, nego da sam upoznao djevojku.“ nasmijao se u slušalicu glasnije nego što su to moje uši mogle podnijeti. Dylan nikada nije bio naročito duhovit.
„Nebitno. Trebao mi je odgovor da ga kažem Edhi. Nego... dođi po mene, jer me Edha drži u zatočeništvu.“
„Ne mogu.“ rekao je kratko i prebrzo. Iako sam znao odgovor svejedno sam pitao.
„Zašto?“
„Edha me nazvala prije nekoliko minuta i rekla da ne smijem doći po tebe.“ Prokletstvo! Edha je vrhunski igrač šaha života. Uvijek je barem jedan potez ispred sviju oko nje.
„I poslušat ćeš je?“
„Naravno. Bojim je se koliko i ti. Mislim da nam je to u genskom kodu.“ nasmijao se kratko i pozdravio me. Nisam uzvratio pozdrav. Bio sam iznerviran i fasciniran u isto vrijeme.
Kupio sam zeleni papir i sretno to prekrižio s liste na komadiću zgužvanog rozog papira. Uputio sam se prema 'Hrastu' s odlučnošću i hrabrošću rimskog legionara da ću se suočiti s Edhom i autoritativnim glasom izraziti svoje neslaganje s njenim uplitanjem u moj život. Koraci kojima sam prelazio cestu su umanjivali moju hrabrost, a ni kiša nije pomogla. Umjesto kao blještavi ratnik, u 'Hrast' sam ušao kao pokisli miš. Preplašen i mokar.
Pogled koji mi je uputila jasno mi je dao do znanja da likuje. Vidjela je po mom držanju sve što nisam htio priznati i sve protiv čega sam se htio boriti. Umjesto strogosti, u glasu mi se čuo poraz.
„Nazvala si Dylana.“
„Jesam.“
„Nisi mi rekla.“
„Nisam.“
5. Ja ne lažem. Ne govorim sve, ali govorim uvijek istinu. (nikada je nisam uhvatio u laži.)
„Što je odgovorio na pitanje o rotkivici?“ Znala je da znam da zna zbog čega sam htio nazvati brata, ali svejedno je nastavila očekivanu rutinu nekog neupućenog.
„Rekao je da mu nitko ne bi vjerovao.“
„Da djevojka može mirisati na rotkvicu?“
„Ne, nego da je upoznao djevojku.“
„Dylan nikada nije bio duhovit.“ nasmijao sam se u sebi. Hladan, nemoćan izraz lica sam morao zadržati kako bih joj odaslao poruku svog nezadovoljstva. Edha je uvijek znala jako dobro čitati lica. Ugasila je cigaretu i za cigaretom je nestala aureola dima koja ju je obavijala. „Htjela sam te upoznati s nekim.“
Gestom ruke mi je preusmjerila pozornost sa svog prodornog pogleda, koji razgolićuje i ljude u maskama, na mršavu djevojku lijepog lica i kratke, modro-plave kose.
„Ovo je Midnight, a ovo je London.“
03 Dan drugi : Shizofrenija uhićenog
Dva posta, ne naročito duga, a ni kvalitetna se nalaze tamo.
Na tebi je red, PRIJATELJICE.
„Nećeš me pitati jesam li išta napisao?“ upitao sam Edhu dok je sjedila na kauču i čitala novine. Pogledala me kao da je tek tada primjetila moje prisutsvo. Znao sam da je čula moje korake na stepenicama.
„Ne.“
„Zar nisi rekla da ćeš se pobrinuti da pišem?“
„I brinem se. Ne zapričavam te, sit si i nisi žedan. Ima struje. Neću glumiti policajca.“ negodovao sam u sebi. Htio sam joj pobjedosno reći da sam pisao i da sam zaključio da to nije rješenje problema koje je ona zaključila da imam. „Ali znam da si pisao.“
„Kako?“ Sranje! Znao sam da sam prebrzo pokazao znatiželju.
„Htjela sam te pozvati na doručak, ali si još spavao. Soba ti je puna zgužvanih papira.“
„Ne glumiš policajca, ali se igraš detektiva.“
„Naučila sam se tako odnositi prema tebi. Zadnjih par godina ne odgovaraš na pitanja.“
Ušutkala me tim riječima. Nisam imao nijednu riječ u svoju obranu jer su sve njene bile istinite. Odložila je novine i promatrala me, a zatim se nasmiješila.
„Ipak, ova prijateljska otimica pomaže. Propituješ se, iniciraš razgovor. Zadivljena sam koliko si zapravo dobar i pristojan pacijent.“
Htio sam se usprotiviti, negirati njene riječi i glasno uzviknuti da sam uhićeni, a ne pacijent. Ipak, riječi nisu izlazile. Gledao sam u nju tupo, a ubrzo je tupost iz pogleda prešla u glavu. Inspiracija mi je prkosno zatvorila vrata pred nosom. Čak i kada bih provirio kroz ključanicu i uhvatio jedan njen tračak ideje, ne bih ih mogao dostojno iznijeti na papir. Zbog toga je i bilo toliko papira. To su bili ispljuvci moje imaginacije bez dirigentske palice Inspiracije.
Zabilješka na margini uma: Inspiracija je đubre. Zaključio sam sretno. Ma lažem se. Nisam to sretno zaključio. Sreća je bila što sam uopće nešto i zaključio. Ipak, molim se onim svojim đavlima, koji mi pohode sve praznija razmišljanja, da tvrdoglavost gđica. Inspiracija i ja ne dijelimo. (pitam se je li se ikada udala?)
Odmarširao sam u sobu osjećajući u svakom maršerskom koraku težinu godina koje sam napunio i njihov nesrazmjer s mojim ponašanjem.
Dopisak gore navedenoj bilješci: „Londone!“ Obratio sam se sam sebi. Nema veće ljepote od persiranja svojoj ličnosti. „Pokušajte shvatiti zbog čega Vam je stalo da se pomirite s Inspiracijom kojoj ste napakostili još davno!“ (piše li se 'ste' s velikim ili malim 's', ne znam odgovor, nisam nikada bio previše pristojan... provjeriti u pravopisu).
Ponovno sam mazohistički sjeo za pisaći stol pred pisaću mašinu svjestan da se ništa nije promjenilo od poslijednjeg zgužvanog papira. Nestalo mi je bijelih papira. Možda sam to trebao shvatiti kao novost, jer je to bio trenutak u kojem sam uvlačio u pisaću mašinu rozi papir. Nekako nisam mogao dopustiti samome sebi da pišem o muževnom muškarcu, karakterizirajući ga na rozoj podlozi. Macho muškarci zaslužuju neku mušku boju ili barem neutralnu bijelu ne-boju. Kako je samo lako zaključiti što se neće napraviti. Čuo sam škljocanje brave u svojoj glavi. Očigledno se ni Inspiraciji ne sviđa roza boja.
To-do lista:
1. Kupiti zeleni papir. Inspiracija je koza i zeleno podsjeća na pašnjake.
2. Kupiti naljepnicu kaveza da kada izmamim Inspiraciju na pašnjak da je zarobim.
3. Kupiti knjigu da tu bijednu robovsku Inspiraciju nahranim s vremena na vrijeme.
4. Kada se vratim kući, potražiti psihijatra, jer mi se pojavljuju znakovi shizofrenije.
Pokušavao sam, sjedeći tupo, sjetiti se jesam li lakše pisao kada bih smislio priču ili lika. Poslijednji lik o kojem sam pisao je nastao izolirano od priče, nikako nisam mogao smisliti ambijent u kojem on može funkcionirati. Bio je to gluhonijemi mladić koji se bavio pantomimom, ali se umjesto u bijelo bojao u žuto. Ne postoji ambijent u kojem on može biti sretan, ali niti ambijent u kojem može biti dovoljno nesretan da ja budem sretan. Opet, prije tog osamljenog lika koji je nastao i ostao živjeti van granica ijedne priče, smislio sam priču o lakobrisivim opisima, gdje je glavni lik bio književni klišej. Smislio sam mnoge zaplete i peripetije, kao i konačan rasplet koji donosi katarzu, ali unatoč tome je taj klišej ostao plošan bez ikakve karakterne dimenzije. Nisam se mogao odlučiti koji je to klišej trebao biti.
„Postavit ću ti jedno hipotetsko pitanje. Smijem li?“ rekao sam nakon što sam promotrio crtež koji je Edha crtala. Livada, koza i nebo. Livada je bila plava, nebo crveno, a koza žuta. Oduvijek sam znao da ona i ja drugačije gledamo na realnost, ali isto tako uvijek smo vidjeli iste motive.
„Rekao si da ćeš ga postaviti i nakon toga pitao za dopuštenje?“
„Preformulirat ću. Postavio bih ti jedno hipotetsko pitanje. Smijem li?“
„Definitivno bolja formulacija. I da, smiješ.“
„Dakle, zamisli hipotetsku situaciju u kojoj ti imaš prijatelja kojeg ćemo za potrebe ove priče nazvati Edho.“
„Mhm.“
„I taj prijatelj te otme kako bi na tebi pokušao primjeniti opasnu metodu liječenja bolesti, koja naglašavam nije stvarno dijagnosticirana, izolacijom. Misliš li da u takvoj beznadežnoj situaciji postoji mogućnost da ti nemilosrdni Edho dopusti da nazoveš nekoga na telefon?“ gledala je u mene s osmijehom hineći da razmišlja. „Ako ti je lakše, zamisli da ti imaš prijatelja, nazvat ćemo ga Pariz, kojeg otmeš zbog razloga poznatih iz prijašnje priče. Bi li ti tom prijatelju dopustila da obavi telefonski poziv?“
„Naravno da bih.“
„Dakle, dopustit ćeš mi da nazovem brata?“
„Ne.“ odmahnula je glavom dodavajući sjene na svojoj žutoj kozi.
„Maloprije si rekla, citiram: 'Naravno da bih.'“
„Pa govorili smo o hipotetskoj situaciji. Stvarnost je uvijek drugačija.“
„Molim te, Edha. Stvarno je hitno i bitno.“ Kada sam očajan razmišljam u stihovima.
Kada bih mogao nazvati brata,
ne bih si stavljao omču oko vrata.
Ne želim da se udavim,
prije nego što se proslavim.
Glupi stihovi kao da padaju s grane,
Ma, sve je to zbog Edhine zabrane.
„Telefon je u gradu što je dvadeset minuta vožnje. Sprema se kiša. Moraš me uvjeriti da te zaista želim odvesti do grada. Budi kreativan.“ potpuno krivi trenutak da me to tražiš. Oh, Edha, krvniče!
„Moram ga pitati što bi napravio da upozna djevojku koja miriše na rotkvicu i bi li se svojim prijateljima hvalio kako njegova djevojka ne miriše na cvjeće nego na povrće.“
