Kako opasno popodne (1)
Ne znam koja je ovo priča, barem od onih navedenih u prvom boxu. Za početak, to je priča koju počinjem da bi živjela.
13. prosinac 2001
Svi ganjamo neke snove. Bježimo iz prenapučenih glava u svijet prenapučen ljudima. Uvijek je bilo lakše podnijeti ljude od misli. Koje snove ganjamo čak i nije bitno. Bitan je taj put do njih, naše stalno nastojanje da životu damo smisao, a on nikada neće biti ništa više od ravne crte sa zamišljenim skokovima i padovima. Valjda je srce odredilo tu putanju.
„London! Gdje si?“ čuo sam glas koji je parao moju tišinu uzdižući se iz telefonske sekretarice. Imogen. Moja djevojka, možda moja djevojka, ali prije svega djevojka za kojom venem od prvog trenutka kada sam je vidio, a otad je prošlo već dovoljno mjeseci da ispune jednu čitavu usamljenu godinu. Trebao bih biti na predavanju, ali dan je bio previše oblačan da bih se natjerao otići. Nedostaje mi sunce i prividna vedrina svijeta kojom ga ispunjava. Ostao sam u svom prehladnom stanu sa svojim mislima i cigaretama koje sam zbog nedostatka novca počeo motati. Otkad sam otišao na studij smršavio sam i pretvorio se iz bucmastog srednjoškolca u premršavog studenta. Od nesretne ljubavi i nedostatka novca izgubio sam tek.
Kolebam se. Hoću li se javiti ili ne? Odlučujem se za teži način. Pokušati joj objasniti. Pružam ruku prema slušalici i konačno je dižem. Vrtim žicu od slušalice kažiprstom.
„Halo?“
„Otvori vrata. Parlafon ti ne radi.“ bila je ovdje. Ispred vrata, vjerovatno svojim žutim kaputom prkoseći sivilu dana i pušući u promrzle dlanove. Namjerno usporavajući korak, kako bih joj sakrio uzbuđenje koje je obuzelo moje tijelo dok razmišljao sam o njenoj plamenoj kosi, pjegicama na njenim obrazima koje je toliko mrzila, punim usnama i iskrećim zelenim očima. Uhvatila me svojom čarobnom mrežom koje nije bila ni svjesna vječno ističući nedostatke koji su u mojim očima bile njene vrline, samo njene. Pritisnuo sam gumb za otvaranje vrata i napnuo se kako bih uhvatio zvuk škripanja vrata. Zgrada je bila suviše stara, a zidovi suviše debeli da bi propustili taj zvuk, ali sam ga uspješno reproducirao u svojoj glavi. Polagano se penjala i već sam mogao čuti odjek njenih koraka. Isprva dalek i prigušen, ali uskoro sve glasniji i jasniji. Otvorio sam vrata i naslonio se na dovratak iščekujući je. Pojavila se s dvije kave i zadihana od stepenica koje je morala preći da dođe do mog tavanskog stana. Kada su nam se pogledi sreli samo se veselo osmijehnula i nesvjesno me omamila. Imao sam pravo. Nosila je svoj žuti kaput, a pružajući mi kavu osjetio sam hladnoću njenih ruku. U prolazu mi je poljubila obraz svojim punim usnicama. Nikada neće biti svjesna moći koju ima nada mnom.
Skinula je svoj kaput i smjestila se u fotelju koja je gledala kroz najveći prozor u stanu. Ponovno, kao i svaki put kada bi došla, posramio sam se svog siromaštva koji je izbijao iz svakog centimetra stana. Ona, dijete uglednog kirurga i slavne književnice, živjela je u stanu s dnevnim boravkom kvadrature veće od cijelog mog stana.
„Nadam se da nisi već popio kavu. Ne volim je piti sama.“ Nasmiješila se ponovno gledajući me u oči. Odmahnuo sam glavom i sjeo u fotelju pokraj nje pružajući joj jednu kavu. Drugom rukom sam izvadio smotanu cigaretu iz tabakere i zapalio je. Sjedili smo u tišini, ispijali kavu i gledali kroz prozor. Jedan od onih trenutaka kojih ću se uvijek sjećati kao najspokojnijih i najsretnijih.
„Znaš, obožavam tvoj stan.“ Rekla je ogledavajući se. U trenutku sam se zapitao govori li to iz pristojnosti, ali pogled u njenim očima govorio mi je da to zaista misli. „Ponekad mi padne na pamet kako bi bilo savršeno kada bi mi dopustio da se ovdje preselim.“
„Što te pokoleba?“ upitao sam je gledajuću u svoju kavu.
„U toj ideji?“ klimnem. „Zapravo, ne znam. Možda se brinem da bi me upoznao bolje i onda ti više ne bih bila toliko draga.“
„I to bi bilo toliko strašno?“
„Bilo bi užasno. Ne bih to podnijela. Pa ti si mi postao najbolji prijatelj.“
„Nekada mi nije jasno zašto se družiš sa mnom.“
„Ne pričaj gluposti. Ti si mi najvrijedniji prijatelj kojeg imam.“ ostala je zamišljena kao da važe riječi koje je upravo izgovorila. „Da. Najvrijedniji.“ Samo sam se nasmiješio. Više sam za sebe. Znao sam da ne očekuje odgovor, nije bilo rečeno tim tonom. U ovom je trenutku njena trebala biti zadnja.
„Znaš li o čemu razmišljam?“ upitala me nakon nekoliko minuta šutnje.
„O čemu?“
„Da te pitam mogu li prespavati ovdje. Večeras.“
„Možeš.“
„Nisam te pitala. Još uvijek razmišljam o tome. Zvao me Dylan da izađem s njim danas.“
„Dylan?“
„Ma jedan dečko. Rekla sam mu da živim ovdje i da imam cimera koji se zove London.“ zatim me značajno pogledala. „To bi bio ti.“
„Zašto? Živiš u puno ljepšem stanu u puno boljem kvartu.“
„Ali Dylan je jedan od onih koji više poštuju ovakav život. Zaista sam htjela s njim izaći. Ne bi imala šanse kada bi mu rekla gdje živim.“
„Dobro.“
„Dobro? Znači podržat ćeš me u neistini.“ Nije voljela riječ laž. Nijemo kimnem. „Dakle, može doći ovdje?“
„Da, ako to znači da ću ga upoznati.“ Obuzela me zavist. Žalio sam što nisam Dylan. Zavidio sam mu jer je imao formulu kako ubrzati otkucaje Imogeninog srca. Formulu koju ja nikada neću znati.
„Dovest će prijateljicu. Za tebe.“
„Zašto?“ Bio sam preneražen.
„Jer sam rekla da mi cimer nema curu već neko vrijeme.“ Zagrizla je donju usnicu dajući mi na taj način do znanja da se kaje. Nisam joj zamjerao. Smekšala me svojim pogledom.
„Dobro.“ Bio je to moj jedini odgovor. A što sam drugo i mogao? Reći joj 'ne' nije bila jedna od opcija.
13. prosinca 2001.
Neki snovi se sanjaju iako smo svjesni njihove neostvarivosti. Teško je prestati shvaćajući da isti kriterij ne vrijedi za sve. Željeti biti netko drugi je opis čovjekova života u jednoj rečenici.
U šest mi je Imogen zakucala na vrata drugi put tog dana. U rukama je nosila kutiju. Propustio sam je u stan. Sjeo sam u fotelju i promatrao je kako vadi svoje stvari iz kutije. Razmještala ih je svuda po stanu. Osjećao sam se spokojno promatrajući njene graciozne i odmjerene pokrete. Pjevušila je neku pjesmu čiju melodiju nisam znao. Konačno je izvukla i poslijednju stvar iz kutije. Bila je to uokvirena slika nas, davnih nas. Nas koji smo se tada znali tek desetak dana. Ja u crnom kaputu s cigaretom u lijevoj ruci i s desnom rukom prebačenom preko njenog ramena, a ona nasmiješena. Gotovo bih se kladio da je to dan kada sam sebi priznao da sam zaljubljen u nju.
Prisilila me da se sredim. Rekla: „Samo malo, ne moraš puno.“ Njen pogled bi me uvijek smekšao. Oprao sam kosu i obrijao se. Obukao sam bijelu majicu i stare traperice već poderane na koljenima, ali čiste i ispeglane. Ona ih je ispeglala za mene. Ukrala je kolonjsku bratu i lagano mi je njome namočila vrat.
„Kosu ti nećemo krotiti. Ona je predivna tako čupava.“ nasmiješio sam se.
Ona se sredila već davno prije mene. Smatrala je da se u mene mora uložiti trud. Bili smo oboje gotovi u dvadeset do osam čekajući zvono na vratima koje će nam dopustiti da se ponovno ponašamo onako kako nam karakter nalaže. Za nju je ovaj susret značio nadu, a za mene potonuće. Ipak, oboje smo jedva čekali to zvono na vratima. Vjerovao sam da moja snaga nestaje sa svakim trenutkom. Želio sam da urane jer sam sada bio snažniji nego ikada. Uranili su. Dylan je nazvao Imogen na mobitel, prekidajući prije nego što se uspije javiti. To je bio znak da su ispred zgrade.
Imogen je poskočila na noge, ali čineći isto što i ja to jutro. Usporavala je korak kako bi sakrila uzbuđenje. Stajala je kod vrata naslanjajući uho na njihovu glatku površinu. Kada je čula odjek njihovih koraka okrenula se meni.
„Ajde ti otvori.“ lijeno sam ustao. Znao sam da želi izgledati nonšalantno. Otvorio sam vrata čineći isto što i jutros. Čekajući njihove obrise, samo s osjetno manjim uzbuđenjem. Pojavili su se. Dečko čiji su koraci u martama odjekivali s osmijehom na licu i djevojka koja je lomila prste i ispod glasa mu vjerovatno spočitavala zbog neugodne situacije u koju nas je oboje uvukao. Prisilio sam se na osmijeh.
„Ti si vjerovatno Dylan.“ pružio sam mu ruku.
„A ti vjerovatno London.“ rukovali smo se. Pokazao je rukom na prijateljicu. „Ovo je Georgia.“
Klimnuo sam glavu i propustio ih u stan. „Imogen je tu negdje.“
Bilo je to nekoliko neugodnih sekundi kada smo svi kao stranci stajali u mom stanu, ali danas mom i Imogeninom. Nadao sam se da njena parada nonšalatnosti neće potrajati duže no što treba. Pojavila se, hineći iznenađenje.
„Već ste tu. Nisam ni čula da ste došli.“ zagrlila je Dylana i upoznala se s Georgiom. „Sjednite.“
„Jeste za kavu, čaj?“ upitao sam nakon što su se smjestili u fotelje.
„Imaš li pivo?“ upitao je Dylan na što sam odmahnuo glavom uz objašnjenje: „Ne pijem.“
„Onda čaj. Neki, bilokoji.“
„Ti, Georgia?“ pogledao sam je. Bilo joj je neugodno. Gotovo pa se skrivala iza svoje svijetlosmeđe duge kose. Odmahnula je glavom. „Sigurno?“ Potvrdno je klimnula.
„Imogen?“
„Mene ni ne moraš pitati. Kava.“ nasmijala se i pogledala me ravno u oči kao da u njima pokušava pročitati što mislim o Dylanu. Skrenuo sam pogled i uputio se u malu kuhinjicu koja jedva da se mogla time i nazvati.
London Orville Werfel
(1) Iz pjesme "Sejmeni" Haustora
