Skriven iza lažnih imena (02)
I'll be back. :D
14. prosinca 2001.g.
Neobično je kada shvatiš da osobi kojoj želiš reći sve nisi rekao ništa. Otkrio si dušu, ali nisi otkrio život. Izdajniče! Ne zaslužuješ titulu prijatelja.Tekovine prošlosti isprepletene sa sadašnjošću u potpunosti ostaju skrivene od spoznaje te osobe, osobe kojoj želiš reći sve.
Koračao sam usporeno, prisiljavajući se da podignem nogu sasvim dovoljno da se ne spotaknem o stubu. Trebao sam uložiti nadljudski napor da se natjeram da mi se organizam kreće unutar prirodnog vremena, a ne slow motiona. Proklinjao sam u sebi stanove prijatelja na posljednjim katovima zgrada bez liftova. Svi mi, djeca iste srednje škole nadnaravnih moći da nam se životi okrenu naopako bez očitog razloga, smo živjeli upravo na takvim lokacijama. Sasvim slučajno, neplanirano. Ovo stubište, koje je vonjalo na plijesan i aftershave osobe čiji sam karakter konstruirao u glavi iz zabave, pripadalo je jednom od najboljih prijatelja iz srednje, Phillipu.
Mogao sam vidjeti njegova vrata, potpuno nova, naravno protuprovalna, odajući dojam iznimne važnosti prostora koji se nalazio iza njih. Groteskni disbalans vremena u tom hodniku. Oronula zgrada devetnaestog stoljeća koja u sebi krije taj neprikosoveni dokaz dvadeset i prvog. Na pretposljednjoj stubi sam mogao čuti prigušene glasove, njegov i Edhin. Vjerovatno su zidovi propuštali više tonova nego ta nemilosrdna vrata što uništavaju ostvarenje, čovjeku urođenog, nagona za voajerizmom.
„Koliko ti puta moram ponoviti da živjeti nije isto i što egzistirati?“ vikala je Edha. Pretpostavljao sam, jer sam je jasno čuo. „Potraži pomoć! Svaki put kada te ostavi neka cura, ti potoneš u samosažaljenje i očaj. Bili ste zajedno točno dva mjeseca i ostavila te. Pa što? Iskreno, nije mi ni bila simpatična. Previše se smijala.“
„To mi se i sviđalo kod nje. Imala je duh i optimizam.“
„Imala je ljigavi osmijeh prikovan za lice i umjetnu aureolu zavarenu na glavi. Ona je bila iluzija djevojke koja ti ionako ne paše. Ti si mračan, depresivan i samim time u potpunosti predivan. Ona te nije znala cijeniti. Kao ni ona prije nje, a ni ona prije te.“
„Hoćeš reći da je moj izbor cura loš?“
„Ne, nego je očajan. Imao bi više sreće kada bi ti ih ja birala.“
„Pa da me dopadne neka slična tebi. Mrzovoljna i blago poremećena lezbijka.“
„Bolje biste se slagali, ali dosta mi je ovoga. Zakasnit ću na predavanje ako ne krenem, a ti se sredi. Nemam više živaca za ovo sranje.“ glas joj se približavao vratima. Namjeravala je otići.
„Edha?“ zazvao ju je dok je otvarala vrata njegovog stana.
„Molim?“
„Ne znaš utješiti čovjeka.“
„Pogrešno. Ti ne znaš biti utješen. Kakogod, problem je u tebi, a ne u mojim psihijatrijskim sposobnostima.“ iskoračila je jednom nogom već van stana kada me primjetila. Prostrijelila me pogledom.
„Što?“ nedužno sam je pitao dižući ruke u obrambeni stav.
„Samo pokušaj stati na njegovu stranu.“ njen iskričav pogled me skamenio. Stiskala je šake. Prepoznao sam to ponašanje, znao sam ga godinama. Prijetila je, ali se nadala da je neću poslušati. Štoviše, željala je to. Nasmiješio sam se. „Došao sam ovdje drugim poslom.“
Kročio sam u taj stan uređen u duhu bogataških stanova što se sreću u serijama devedesetih prenatrpan biljkama i s previše Tiffany lampi. Bio je potpuno zamračen i jedino svjetlo je dopiralo iz ciglenog kamina. Phillipa sam pronašao kako sjedi s čašom konjaka u fotelji. Nazivao je to svojim depresivnim kutem, ali iako je bio osoba čiji je depresija bila zaštitni znak, tamo je sjedio samo nakon svađa s Edhom. Pogledao me i osmijehnuo se.
„Natmureni oblak je otišao. Ponovno je vrijeme za sunce.“ rečenicu je popratio pritiskom gumba na malom daljinskom upravljaču. Rolete na prozorima su se počele dizati i svjetlo je stidljivo prodiralo u dnevni boravak. Mogao sam se zakleti da je cigaretni dim koji je ispunjavao prostoriju odlazio kroz vrata hvatajući Edhin ubrzani korak. Phillip nije pušio niti je dopuštao da se u njegovom stanu puši, ali svatko od nas koji smo Edhu poznavali cijeli život bi ustuknuli pred njenim pogledom. Znali smo koje posljedice nosi. Ona je pušila kada je bila nervozna, a bila je nervozna kada bi vikala na Phillipa. Nitko joj se ne bi usudio priprijetiti kada bi sam bio zaslužan za iskru u njenim toliko svjetlo smeđim očima da su se činile gotovo žute.
„Sjedni gdje god želiš. Nema više polovice kojoj mogu čuvati mjesto.“
„Edhe ili...“
„Elene.“ prekinuo me. „Naravno da mislim na Elenu. Edha je samo mučno utjelovljenje svih mojih neuspjelih pokušaja.“
„Zbog toga se ne trudiš uspjeti?“
„Mhm da.“ promrmljao je cinično. „ Jad je dio mog života, a Edha nuspojava jada.“ zatim je lijeno ustao iz fotelje i usporeno se uputio prema stoliću pored vrata. Neki divljački smiješak mu je zatitrao na kutevima usana. „Sada ću predati štafetu jada tebi. Jutros je stigao paket koji će tebe zanimati više nego mene.“ Znao je da je dobio svu moju pozornost. „Sjećaš se kada smo nedavno pričali o onoj slavenskoj spisateljici? Tamari Barabi?“ klimnuo sam glavom. „E pa, našao sam orginalni rukopis njenog romana '7'. Jutros je stigao.“
Pružio mi je paket, a ja sam ga prihvatio s neskrivenim oduševljenjem. Poznavao je moju ljubav prema književnosti, kao što je i znao da njegov novac, koji je besramno trošio, može kupiti svaki predmet moje ljubavi. Počeo je skupljati knjige kada sam ih ja počeo čitati, a rukopise tražiti na obskurnim tržištima kada sam za knjigama počeo venuti. Nije ih čitao, niti knjige niti rukopise već ih je čuvao na policama i time mi davao razlog da ga mrzim, ali jednostavno nisam mogao. Poznavali smo se cijeli život.
„Kako si uspio?“ jedva sam uspio prekotrljati to pitanje preko usana. Gledao sam u nakošena rukom pisana slova, prepravke, dopiske i ornamente koje sam pripisivao nedostatku inspiracije za riječi. Udisao sam miris dvadesetih godina prošlog stoljeća. Čudno. Prošlo je osam desetljeća, a miris parfema mi se svejednako uvlačio u nosnice i stvarao sliku doba kada je avangarda bila nešto novo, nešto suvremeno.
„Ne mogu ti otkriti svoje načine, a i da ti ih otkrijem ne bi ih znao iskoristiti.“ namignuo mi je, a zatim se s tek natočenim novim konjakom svalio na fotelju. „Impresivno, zar ne?“ nijemo sam klimnuo, ali smo vjerovatno to mislili o različitim stvarima, on o svojoj sposobnosti da pronađe svaki rukopis, a ja o rukopisu Tamare Barabe, djevojke koja je iza sebe ostavila jedan nepotpun roman i melankolične pjesme.
„Čujem da si bio na spoju.“ rekao je Phillip uništavajući svijet unutarnjeg kaosa opisanog na prvoj stranici romana koju sam već ionako pročitao u tiskanom obliku.
„Namještenom spoju.“ na moju opasku promrmljao je nešto kao 'nisam tako čuo'. „Reci Edhi, da kada ti slijedeći put bude prosljeđivala informacije da ti ih barem u potpunosti objasni.“
„Kakogod. Nepobitno je da si bio na spoju. Okolnosti su potpuno nebitne, a s obzirom da Imogen znamo samo iz mrvica informacija koje nam bacaš, nemaš ni relevantnog svjedoka. Sve je to 'rekla-kazala'.“
„Mrzim što studiraš pravo. Tvoj je bezobrazluk dobio na sofisticiranosti.“ Nasmijao se, a u očima sam mu vidio da smišlja novo pitanje.
„Onda? Kako se zove?“
„Georgia i čak ni to nije rekla sama.“
„Tako loše?“
„Gore.“
02 - naslov pjesme Haustora
