Miris noći opet postaje stvaran (03)
17. prosinca 2001.g.
Što sam učinio inspiraciji? Zbog koje je moje greške pobjegla? Mučim se već danima. Previše pomnoženih 24 sata bez ijedne napisane riječi. Poput Don Quijotea jašem na nekom nevidljivom konju s nepostojećim oružjem prema nestvarnom neprijatelju. Moje vjetrenjače su moje misli. Ako ih pobijedim, umirem od ispraznosti, a ako me one poraze, umirem zbog njihove dominacije. Nikada mi više nije bila potrebna nerješena borba.
„Želim te pitati nešto, J.T.? J.T.?!“ vrzmao sam se nervozno po J.T.-evoj sobi pronalazeći vješto prolaze kroz hrpe razbacane odjeće. Ležao je na krevetu i lijenom gestom odizanja glave za par centimetara od jastuka i micanja slušalice iz lijevog uha mi je dao do znanja da ponovim rečeno. „Želim te pitati nešto?“
„Pokušaj.“
„Što radiš kada nemaš inspiracije? Mislim, kako je vratiš?“
„Ne razumijem.“
„Kada komponiraš i ostaneš bez inspiracije za dalje, što napraviš?“
„Ima li to veze s tvojim pisanjem, London?“
„Naravno da ima veze s mojim pisanjem!“ bio sam nervozan i brzo sam gubio strpljenje. Nisam već tri noći spavao, jer sam vodio bjesomučnu borbu s riječima koje nikako nisu dolazile, barem ne one koje su mi trebale. Zbog praznih noći sam izgubio svoj karakter.
„I mislio sam.“ mirno je zaključio kao da moja nervoza ne utječe na njega.
„Onda? Kako?“ Suzio je oči u razmišljanju i lagano se podbočio na laktove. „Bilo što, J.T.! Ne mogu više ovako živjeti.“
„Doći će sama.“ Nezadovoljstvo se ocrtalo kao moj prazan pogled kojim sam gledao kroz njega. „Ako od mene tražiš neke šamanske metode plesa oko vatre, ne mogu ti pomoći. Nemam takve lijekove.“ Vidio je da i dalje nisam zadovoljan odgovorom. „Slušaj, London, rado bih ti dao uputu poput: „dubi na glavi deset minuta, zatim skači zečjim stilom ukrug i inspiracija će doći“ i da to zaista pali. I meni bi uštedjela živce i podarila mirne noći.“ Gledao me je još par sekundi zatim vratio slušalicu u uho dajući mi do znanja da je razgovor gotov. Vratio se u svijet nota i glazbe. Bio mi je prijatelj kojeg sam najduže poznavao. Znali smo se cijeli život. Odrasli smo u istoj zgradi, a naše majke su bile najbolje prijateljice još od fakulteta. Možda smo zbog toliko isprepletenih života oboje postali stvaratelji, on melodija, a ja svijetova riječi kojima sam pribjegavao u trenucima samoće i tišine moga stana. Bio je na drugoj godini kompozicije na Muzičkoj akademiji. Jedan od najboljih studenata i daleko jedan od najšutljivijih. Živio je s Edhom. Jedino je ona znala podnijeti tišinu koju je nosio sa sobom, kao i strast prema glazbi o kojoj sama nije znala ništa.
Izašao sam iz sobe. Na trenutak sam pomislio da zalupim glasno vratima kako bi mu jasnije predočio ono što je već znao. Nije mi pomogao. Ipak, umjesto toga sam vrata mirno zatvorio shvaćajući da imam previše godina i lažne ozbiljnosti da radim scenu poput te.
U dnevnom boravku me dočekala Edha s podignutom obrvom i bezobraznim smješkom na licu. Ponekad se nisam mogao sjetiti kako izgleda ozbiljna. Prije sam u tim trenucima zaborava znao sjesti pokraj njenog kreveta i promatrati je dok spava. Onda bi mi se vratila sva naša zajednička sjećanja iz osnovne i srednje škole. Kada sam ja manje sanjario nego sada, a ona više, kada smo se znali naći na pola puta između sna i jave. Ali kao što je zaborav gutao njeno ozbiljno lice, tako je gutao i moje načine prisjećanja.
„Ne spavaš?“ odmahnuo sam glavom. „Idiote.“ Rekla je nakon što je ispuhnula kolut dima.
„Nemam snage za ovo, Edha.“ umorno sam odgovorio, a ona se samo suosjećajno nasmiješila. „Idem.“
Klimnula je u znak pozdrava.
***
Sjedio sam bespomoćno ispred laptopa. Prazna stranica Worda je blještala. Ponovno nisam mogao napisati ni slova. Bolna repetativna agonija noći. Zrak se oko mene zgušnjavao čineći koncentrične krugove propalih ideja oko moje glave. Gotovo sam mogao fizički uhvatiti odbačene teme, riječi, ponekad dopola prožvakane likove i loše razrađene radnje. Cigarete bi mi dogorjevale ostavljajući opekline na prstima. Pepeljara se punila brzinom većom od uspuhanog srca. Prepješačio sam kilometre pokušavajući pronaći ideju u tepihu, zidovima ili jednostavnom pravocrtnom kretanju. Palio sam i gasio radio, gotovo jednakom brzinom kojom sam palio i gasio cigarete. Ili barem u istom tempu. Svaki muški lik kojeg bi smislio bi bio nesretno zaljubljen, a svaki ženski lik je bio nalik na Imogen. Sve su djevojke u mom umu bile nalik na Imogen, ali nijedna mi nije izbijala zrak iz pluća svojim pogledom, niti zaustavljala srce svojim osmijehom, pa čak to nije uspijevala ni najvjernija reprodukcija koju sam mogao zamisliti.
Kako da budem pisac? Tko me tako slatkorječivo i vješto obmanuo. Opisati ono što znam ne mogu, a ono što ne znam više ne mogu ni zamisliti. Jedino o čemu razmišljam je Ona. Nisam je već čuo danima.
Impulzivno sam odlučio da ću je nazvati, nisam znao što bih joj rekao niti kako bih se opravdao. Umjetno izazvana nesanica mi je oduzela razum. Desnom rukom sam uhvatio slušalicu počeo tipkati njen broj mobitela. Bilo je prekasno da je zovem kući, ali prerano da bi ona spavala. Monotono pištanje slušalice me izluđivalo i govorilo mi o potrebi da čujem njen glas.
„London?“ presreo me njen glas. Prepoznala je broj na ekranu.
„Imogen.“ i šutio sam. Bez ideje što bih rekao. Samo sam šutio. Čuo sam smijeh promijenjen prijenosom kroz telefonske žice, ali specifično njen.
„Toliko sam ti nedostajala, ha? Što radiš?“ upitala me veselo.
„Pišem.“ mučno sam procijedio kroz zube. U daljini sam čuo tiho 'aha'. „Nemam inspiracije pa sam te nazvao.“
„Sebičan razlog.“ rekla je prkosno, ali sam i dalje osjećao smijeh koji je prožimao svako njeno izgovoreno slovo.
„Znam. Egoizam me izjeda.“ šutio sam sekundu. „Nismo se vidjeli već danima. Reci mi neku novost koju mogu sebično iskoristiti kao ideju.“
„Pa imam novost. Novost koja je novost tek desetak minuta.“ veselo je rekla i meni predala palicu. Morao sam pitati, igra koju je uvijek igrala. Još jedna od mnogobrojnih njoj svojstvenih osobina. Voljela je postavljanje pitanja.
„Koja je to novost?“ već sam mjesecima igrao tu igru. Nisam imao razloga opirati se.
„Dylan i ja smo službeno skupa.“ jednjak mi se stegnuo i jedva sam uspio progutati slinu. Zašto se nisam opirao?
„Toliko je ozbiljno?“ procijedio sam sporije nego što sam namjeravao. Možda sam htio da shvati da sam nesretan zbog toga, ali previše ushićenja u njenom glasu nije obećavalo takav ishod.
„Ozbiljno?“ ponovila je. „Ma nije ozbiljno, ali pokazuje da vodi negdje. Daje neku sigurnost, jelda?“
„Mhm.“
„Rekla sam mu da mi nisi cimer i danas sam mu pokazala gdje živim i sve. Samo se nasmijao na sve to. Divan je, London. Htjela bih da se vas dvoje definitivno bolje upoznate. Potpuno je drugačiji od onog kako se čini.“
„Vjerujem.“ Svi moji zamišljeni nesretno zaljubljeni likovi u glavi su mi se nasmijali držeći natpise 'Jadniji si od nas'. Kao da nisam znao.
„Sutra ujutro ću doći kod tebe. Radim ti jutarnje palačinke. Moram ti sve ispričati.“
„Može.“ Zašto joj nisam znao reći 'ne'?
„Jesam li ti pomogla?“ trijumfalno je pitala.
„Da. Puno. Likovi su mi dobili novu dimenziju.“ Dobili su dimenziju koju sam htio izbrisati.
„Odlično. Sada idem. Moram malo smiriti dojmove. Laku noć i vidimo se ujutro.“
„Laku noć.“ Otišla je i ponovno sam čuo monotono, ujednačeno pištanje slušalice. Nije osjećala razliku. Nije imala osjećaja. „NISAM DOBRO!“ zaderao sam se u slušalicu i poklopio je.
Legao sam na tepih i raširenih ruku gledao u plafon koji je zbog bjeline varao moje oko. Osjećao sam kao da mi se približava. Duboko sam udahnuo zatvorivši oči i zaspao. Probudila me zvonjava telefona. Mrzim dane koji se nadovezuju jedni na druge. Otvorivši oči suočio sam se sa zrakama jutarnjeg sunca koje su mi onesposobljavale vid. Otpuzao sam do telefona još jučer ostavljenog na podu i podignuo slušalicu.
„Halo?“
„Otvori vrata. Parlafon ti ne radi.“
Jesu li mi se dani počeli ponavljati?
03 Pjesma "Bi mogo da mogu" by Haustor
