02 Dan prvi: Tko se boji vuka još?
Ne pišem da analizirate mene, pišem da prenesem dio svoje mašte i ideja i svog svijeta u glavi koji nije nužno svijet u kojem sam živim.
Zaustavili smo se ispred kamene kuće nakon mučne dvadesetominutne vožnje po šljunčanom putu. Edha je ugasila auto i u tom trenutku sam požalio što sam odbijao položiti vozački ispit. U tom idealnom scenariju bih mogao pobjeći, usred noći napustiti ovo mjesto i vratiti se u svoj stan, u meni poznatu okolinu. Malo je reći da me uhvatila panika.
„Ima li ikoga u blizini?“
„Ne.“ rekla je kratko, a pomisao da ću provesti tjedan dana potpuno odsječen od svijeta me još više dotukla. „Jasno ti je da ne bi bila osama da ima nekoga u blizini?“
Progutao sam sve riječi negodovanja, jer je bilo prekasno za povlačenje. Već sam bio ovdje, suočen sa samoćom i sa sobom, a još uvijek nisam kročio nogom u kuću. Što će se dogoditi ako je Edha u pravu? Što će se dogoditi ako osvijestim da je jad preuzeo glavnu riječ u mom životu?
Donio sam odluku: odradit ću ovo kao što se od mene očekuje i vratiti se svom životu na koji sam se toliko navikao.
„Je li to život koji zaista voliš?“ bez mogućnosti odupiranja čuo sam Edhin glas kako odzvanja mojom glavom, ruši sve misli i uzburkava sva moja uvjerenja. Edha je dala glas mom razumu, ili možda ipak savijesti, ali definitivno nekom apstraktnom pojmu koji je sve do ovog trenutka progovarao kroz nju.
Izašao sam iz auta i udahnuo duboko. Intezivan miris borovine mi se zavukao u nosnice. Prepoznao sam ga kao borovinu, ali nisam se mogao sjetiti jesam li ga ikada uistinu osjetio. Podsmjehnuo sam se samome sebi. Podsjećao sam se na lika dječaka iz velegrada koji se po prvi put susreće s prirodom. Kada bih se samo mogao sjetiti kojoj je priči pripadao.
Edha me zabrinuto promatrala naslonjena na drvena vrata, kao da joj je moj slabašan osmijeh dodao još jedan razlog za brigu. Izgledala je umorno, preumorno da bude stroga. Nikada je nisam vidio takvu. Slomljenu i krhku. Uvijek je bila snažna, nepokolebljiva Edha, koje sam se bojao kada bih napravio nešto s čim sam znao da se ne slaže. Kao da je njena snaga nestala s mojim obzirom. Više nisam razmišljao o njoj kao posljedici svojih djela.
Koračao sam usporeno prema njoj, slušajući šljunak pod nogama i osjećajući svaki kamenčić pod izlizanim potplatama tenisica. Nisam htio zakoračiti u utrobu te kuće, činilo mi se kao da me iza vrata čekaju svi moji strahovi sjedinjeni u krvoločno čudovište koje će me dočekati gladno. Tko se boji vuka još kada se moramo suočiti s nama samima? Prestar sam da bih vjerovao u postojanje lovca-spasitelja.
Zakoračivši u kuću shvatio sam da me čeka puno svijetlije samovanje nego što sam zamišljao, ali i hladnije. Zidovi su bili kameni, masivni i hladni, ali sada već podnevno sunce je bilo visoko na nebu obasjavajući dnevni boravak kroz stakleni zid okrenut prema jugu. Edha je ispustila svoje dvije torbe na pod pokraj vrata i skinula crni kaput.
„Napravit ću nam kavu.“ rekla je nečujno otklizivši prema kuhinji koja se nalazila na zapadnoj strani kuće nadovezujući se na dnevni boravak bez ikakve fizičke pregrade. Već sam tada shvatio da je Edha odlučila preuzeti ulogu duha. Njene su radnje izgubile svaki ton. „Soba ti je na katu. Ja ću spavati u ovoj u prizemlju.“
Nisam rekao ni riječi. Sjeo sam na kožni kauč okrenut prozoru i gledao u drveće kao opčinjen. Priroda me uzela pod svoj nadzor, a bio sam preumoran se opirati.
„Otkuda ti ova kuća?“ upitao sam je kada sam osjetio miris kave koja mi se približavala.
„J.T.“ rekla je izvlačeći cigaretu iz kutije.
„J.T.?“
„Ovo je vikendica njegovog ujaka.“ povukla je prvi dim te se komotnije namjestila na drugom kraju kauča. „Ustupio nam ju je kada smo objasnili zbog čega nam treba.“
„Samo tako?“
„Da, samo tako. Shvaća situaciju.“
„Nisam mislio na to, već samo tako si me dovukla ovdje.“
„Pristao si.“
„Nisam znao gdje me vodiš.“
„Nisi pitao.“
„Da sam pitao, bi li mi rekla?“
„Ne znam. Možda. Vjerovatno ne.“
„I što ćemo rad...“ prekinula me ispravkom: „Ćeš.“
„Dobro. Što ĆU raditi ovdje tjedan dana?“
„Pisati.“ ugasila je napola popušenu cigaretu. „Ne prija mi.“
„I to je vaš veliki plan? Dovesti me ovdje i smisliti mi raspored koji se sastoji od stavke 'pisanje'?“
„Prilično je briljantan i vrlo jednostavan. Imaš dvije opcije: pisati ili...“ ušutjela je, a smiješak joj je zatitrao na lijevom kutu usana. Njen je osmijeh uvijek počinjao od lijeve strane.
„Ili?“
„Ili ćeš umrijeti od dosade.“ Ponovio sam sam sebi odluku donesenu tek koji petnaestak minuta ranije: odradit ću ovo kao što se od mene očekuje i vratiti se svom životu na koji sam se toliko navikao. Bi li drugačije glasila da sam znao što se uistinu od mene očekuje?
„A ti?“ gledala me sa zanimanjem. Vratio se moj obzir i vratila se njena drskost. Nisam se mogao oteti dojmu da su doskakutali držeći se za ruke. „Što ćeš ti raditi?“
„Pobrinuti se da pišeš.“ zastala je i pogled joj je odlutao prema stepenicama. „Da si otišao u sobu vidio bi da te čeka pisaća mašina i hrpa papira.“
„Zašto ti je..? Vama? Toliko stalo da pišem?“
„Nije li očigledno?“ odmahnuo sam glavom iako sam pretpostavljao koje će joj biti slijedeće riječi. „Jer je to prijelomna točka. Kada si prestao pisati, postao si nevidljiv.“
Naravno da sam postao nevidljiv. Ne možeš glazbeniku oduzeti note, slikaru boje i kistove, plesaču glazbu, fotografu svijetlo, piscu riječi i očekivati od njih da budu potpuni.
„Rekao bih da sam postao transparentan. Ne toliko nevidljiv.“ Ipak, gubitak riječi je moja racionalna odluka donesena nakon mnogo razmišljanja. Nije nepromišljena i nije ishitrena bila. O posljedicama neću govoriti. Nikada ne možemo predvidjeti sve ishode naših djela. „Znaš li uopće zbog čega sam prestao pisati?“
„Možda bih i znala, da si ikada odgovorio na to pitanje.“ upalila je drugu cigaretu. Voljela je zamišljati da su negativne misli duhanski papir. Ako ih izdiše, lakše se kontrolira. Uvijek me brinulo koliko cigareta puši kada je u blizini mene. „A ne možeš reći da te nikada nisam pitala.“
„Znaš li s koliko je godina Thomas Mann napisao svoje kapitularno djelo koje mu je kasnije osiguralo Nobela?“
„S koliko?“
„S 25.“
„I?“
„Imam 23 godine i nikada ništa slično neću moći postići.“
„Imam nagon da te udarim, Londone.“ duboko je udahnula. „Ali neću. Bar zasad. A znaš li zašto?“
„Zašto?“
„Jer si budala, još uvijek si patetična, samosažaljevajuća budala. Ne zavrijeđuješ da te udarim.“ Da se nisam djelomično slagao s njom i da nisam razumio zbog čega to misli, uvrijedio bih se. „Živim s J.T.-jem već skoro 5 godina. Nikada vas neću moći razumijeti. Taj vaš život u vašoj glavi s idejama gdje se snalazite, istini za volju, bolje nego u ovoj našoj smrtničkoj stvarnosti. Zaista, priznajem, ne mogu to razumijeti. Ali znam jednu stvar. A to je da umjetnici, ljudi poput vas dvojice, ne stvaraju radi nagrada, stvaraju jer jedino tako mogu živjeti. Ako se odrekneš toga, Londone, postaješ ta bijedna olupina nekoga tko je mogao dostići sve što je želio.“ nasmijala se. „Ne znam puno o književnosti, vjerovatno za tvoje standarde ne znam ništa, ali vjerujem da ti uistinu možeš napisati svoje kapitularno djelo do 25e.“
„Uništavam sve oko sebe svojim riječima.“ sjetio sam debakla s Divom.
„Idiote! Diva je osoba koja se boji lošeg mišljenja, lošeg publiciteta. Ali mi smo tu, i J.T. i Phillip i ja. A nebrojene si priče nama posvetio.“
Nikada nisam o tome razmišljao. Sramio sam se to priznati i samom sebi.
„Dosta mi je ovog razgovora i dosta mi je tvojih loših isprika za nepisanje.“ ustala i obukla ponovno svoj kaput. „Idem do grada kupiti nešto hrane. Dotad, imaš vremena ili za pisanje ili za savršenu ispriku koju ću prihvatiti.“ Sve sam isprike potrošio.
I tako sam ja, London Orville Werfel, nakon četiri godine nepisanja sjeo za pisaću mašinu.
O, pomozite! Kakvu li je pakosnu osvetu moja zanemarena inspiracija pripremila?
Ovo je druga priča. Nema veze s prošlom zapravo. Likovi ostaju istih imena, vezao sam se uz ova, ali drugačijih vizualizacija. Neki od njih ostaju u istim odnosima i neki od njih zadržavaju isti karakter. To su: London, J.T., Edha i Phillip.
