03 Dan drugi : Shizofrenija uhićenog
Dva posta, ne naročito duga, a ni kvalitetna se nalaze tamo.
Na tebi je red, PRIJATELJICE.
„Nećeš me pitati jesam li išta napisao?“ upitao sam Edhu dok je sjedila na kauču i čitala novine. Pogledala me kao da je tek tada primjetila moje prisutsvo. Znao sam da je čula moje korake na stepenicama.
„Ne.“
„Zar nisi rekla da ćeš se pobrinuti da pišem?“
„I brinem se. Ne zapričavam te, sit si i nisi žedan. Ima struje. Neću glumiti policajca.“ negodovao sam u sebi. Htio sam joj pobjedosno reći da sam pisao i da sam zaključio da to nije rješenje problema koje je ona zaključila da imam. „Ali znam da si pisao.“
„Kako?“ Sranje! Znao sam da sam prebrzo pokazao znatiželju.
„Htjela sam te pozvati na doručak, ali si još spavao. Soba ti je puna zgužvanih papira.“
„Ne glumiš policajca, ali se igraš detektiva.“
„Naučila sam se tako odnositi prema tebi. Zadnjih par godina ne odgovaraš na pitanja.“
Ušutkala me tim riječima. Nisam imao nijednu riječ u svoju obranu jer su sve njene bile istinite. Odložila je novine i promatrala me, a zatim se nasmiješila.
„Ipak, ova prijateljska otimica pomaže. Propituješ se, iniciraš razgovor. Zadivljena sam koliko si zapravo dobar i pristojan pacijent.“
Htio sam se usprotiviti, negirati njene riječi i glasno uzviknuti da sam uhićeni, a ne pacijent. Ipak, riječi nisu izlazile. Gledao sam u nju tupo, a ubrzo je tupost iz pogleda prešla u glavu. Inspiracija mi je prkosno zatvorila vrata pred nosom. Čak i kada bih provirio kroz ključanicu i uhvatio jedan njen tračak ideje, ne bih ih mogao dostojno iznijeti na papir. Zbog toga je i bilo toliko papira. To su bili ispljuvci moje imaginacije bez dirigentske palice Inspiracije.
Zabilješka na margini uma: Inspiracija je đubre. Zaključio sam sretno. Ma lažem se. Nisam to sretno zaključio. Sreća je bila što sam uopće nešto i zaključio. Ipak, molim se onim svojim đavlima, koji mi pohode sve praznija razmišljanja, da tvrdoglavost gđica. Inspiracija i ja ne dijelimo. (pitam se je li se ikada udala?)
Odmarširao sam u sobu osjećajući u svakom maršerskom koraku težinu godina koje sam napunio i njihov nesrazmjer s mojim ponašanjem.
Dopisak gore navedenoj bilješci: „Londone!“ Obratio sam se sam sebi. Nema veće ljepote od persiranja svojoj ličnosti. „Pokušajte shvatiti zbog čega Vam je stalo da se pomirite s Inspiracijom kojoj ste napakostili još davno!“ (piše li se 'ste' s velikim ili malim 's', ne znam odgovor, nisam nikada bio previše pristojan... provjeriti u pravopisu).
Ponovno sam mazohistički sjeo za pisaći stol pred pisaću mašinu svjestan da se ništa nije promjenilo od poslijednjeg zgužvanog papira. Nestalo mi je bijelih papira. Možda sam to trebao shvatiti kao novost, jer je to bio trenutak u kojem sam uvlačio u pisaću mašinu rozi papir. Nekako nisam mogao dopustiti samome sebi da pišem o muževnom muškarcu, karakterizirajući ga na rozoj podlozi. Macho muškarci zaslužuju neku mušku boju ili barem neutralnu bijelu ne-boju. Kako je samo lako zaključiti što se neće napraviti. Čuo sam škljocanje brave u svojoj glavi. Očigledno se ni Inspiraciji ne sviđa roza boja.
To-do lista:
1. Kupiti zeleni papir. Inspiracija je koza i zeleno podsjeća na pašnjake.
2. Kupiti naljepnicu kaveza da kada izmamim Inspiraciju na pašnjak da je zarobim.
3. Kupiti knjigu da tu bijednu robovsku Inspiraciju nahranim s vremena na vrijeme.
4. Kada se vratim kući, potražiti psihijatra, jer mi se pojavljuju znakovi shizofrenije.
Pokušavao sam, sjedeći tupo, sjetiti se jesam li lakše pisao kada bih smislio priču ili lika. Poslijednji lik o kojem sam pisao je nastao izolirano od priče, nikako nisam mogao smisliti ambijent u kojem on može funkcionirati. Bio je to gluhonijemi mladić koji se bavio pantomimom, ali se umjesto u bijelo bojao u žuto. Ne postoji ambijent u kojem on može biti sretan, ali niti ambijent u kojem može biti dovoljno nesretan da ja budem sretan. Opet, prije tog osamljenog lika koji je nastao i ostao živjeti van granica ijedne priče, smislio sam priču o lakobrisivim opisima, gdje je glavni lik bio književni klišej. Smislio sam mnoge zaplete i peripetije, kao i konačan rasplet koji donosi katarzu, ali unatoč tome je taj klišej ostao plošan bez ikakve karakterne dimenzije. Nisam se mogao odlučiti koji je to klišej trebao biti.
„Postavit ću ti jedno hipotetsko pitanje. Smijem li?“ rekao sam nakon što sam promotrio crtež koji je Edha crtala. Livada, koza i nebo. Livada je bila plava, nebo crveno, a koza žuta. Oduvijek sam znao da ona i ja drugačije gledamo na realnost, ali isto tako uvijek smo vidjeli iste motive.
„Rekao si da ćeš ga postaviti i nakon toga pitao za dopuštenje?“
„Preformulirat ću. Postavio bih ti jedno hipotetsko pitanje. Smijem li?“
„Definitivno bolja formulacija. I da, smiješ.“
„Dakle, zamisli hipotetsku situaciju u kojoj ti imaš prijatelja kojeg ćemo za potrebe ove priče nazvati Edho.“
„Mhm.“
„I taj prijatelj te otme kako bi na tebi pokušao primjeniti opasnu metodu liječenja bolesti, koja naglašavam nije stvarno dijagnosticirana, izolacijom. Misliš li da u takvoj beznadežnoj situaciji postoji mogućnost da ti nemilosrdni Edho dopusti da nazoveš nekoga na telefon?“ gledala je u mene s osmijehom hineći da razmišlja. „Ako ti je lakše, zamisli da ti imaš prijatelja, nazvat ćemo ga Pariz, kojeg otmeš zbog razloga poznatih iz prijašnje priče. Bi li ti tom prijatelju dopustila da obavi telefonski poziv?“
„Naravno da bih.“
„Dakle, dopustit ćeš mi da nazovem brata?“
„Ne.“ odmahnula je glavom dodavajući sjene na svojoj žutoj kozi.
„Maloprije si rekla, citiram: 'Naravno da bih.'“
„Pa govorili smo o hipotetskoj situaciji. Stvarnost je uvijek drugačija.“
„Molim te, Edha. Stvarno je hitno i bitno.“ Kada sam očajan razmišljam u stihovima.
Kada bih mogao nazvati brata,
ne bih si stavljao omču oko vrata.
Ne želim da se udavim,
prije nego što se proslavim.
Glupi stihovi kao da padaju s grane,
Ma, sve je to zbog Edhine zabrane.
„Telefon je u gradu što je dvadeset minuta vožnje. Sprema se kiša. Moraš me uvjeriti da te zaista želim odvesti do grada. Budi kreativan.“ potpuno krivi trenutak da me to tražiš. Oh, Edha, krvniče!
„Moram ga pitati što bi napravio da upozna djevojku koja miriše na rotkvicu i bi li se svojim prijateljima hvalio kako njegova djevojka ne miriše na cvjeće nego na povrće.“
