Moje ime ovdje odsad znači Pravda (04)
18. prosinca 2001.g.
Kako da vjerujem da će dan koji počinje glavoboljom i gorkim okusom poraza u ustima ikada završiti dobro? Polovično napisane rečenice, jer čak ni misli ne mogu dovršiti, su svuda oko mene. Udišem ih zajedno s kisikom. Guše me. Gušim sam sebe, jer sam si dopustio ozlijediti srce.
Koraci, koje sam prije tako rado slušao, sada su parali moju pospanu tišinu bolno me podsjećajući na razlog Njenog dolaska. Htjela mi je ispričati sve o Njemu. Njemu koji nisam bio ja. Prisilio sam se da otvorim oči. Činilo mi se da je spavanje na podu samo nahranilo moj umor koji mi je u bijednom pokušaju da ga ignoriram kočio leđa. Mrzio sam ovaj dan koji jedva da je i počeo. Nisam mu ni dao šansu.
Čuo sam kucanje na vratima, tiho i elegantno, ali s dovoljno odlučnosti da natjera onoga s druge strane vrata da ih otvori. Danas, u ovom nesretnom trenutku, sam to bio ja. Ustajući uz vrisku kostiju shvatio sam da je danas dan za hrabrost. Jedan razlog više za mržnju.
Otvorio sam vrata i njene su me oči dočekale. Nisam ni morao pogledati u njene usnice da bih znao da se smijala. Oči su to govorile svojom iskrom istinske sreće. Pitao sam se, bih li je sam ikada mogao učiniti toliko sretnom?
„Donijela sam ti kavu i gotove palačinke.“ rekla je Imogen prolazeći tanjurom palačinki ispod mog nosa. Kroz srebrnu foliju kojom ih je zamotala sam mogao osjetiti njihov miris pomiješan s mirisom kave koja se dimila od topline u njenoj ruci. Nasmiješio sam se. Njeni znaci pažnje su mi uvijek uljepšavali dan.
„Koliko se sjećam dogovor je bio drugačiji.“
„Znam, ali mislim da će dogovor morati biti promijenjen.“ namrštila se, a u još uvijek iskrećim očima mogao sam vidjeti i tračak tuge. Mislim da sam opet izgubio bitku s Njim. 2:0 za Dylana.
Samo sam klimnuo glavom. „Dylan me jutros iznenadio, vodi me negdje. Rekao je da je to iznenađenje. Jednostavno nisam mogla odbiti. Nadam se da se ne ljutiš.“ Zagrizla je usnicu, znao sam da je na putu do mog stana smišljala kako mi to reći. U godinu dana nisam naučio ljutiti se na nju, a danas nisam imao snage početi učiti.
„Naravno da ne. Nadam se da ćete se lijepo provesti.“ Nisam se mogao natjerati da zvučim uvjerljivo, ali Imogen nije ni primjetila. Um joj je već krenuo na taj put. Predala mi je tanjur i kavu, te me gotovo majčinski poljubila u čelo propinjući se na prste. Osjetio sam njen parfem, mirisao je na ljeto. Još jedna od njenih karakteristika, mrzila je zimu i dizala je sitne ustanke protiv nje. Parfem je bio jedan od mnogih.
Okrenula se i napravila jedan korak, a zatim se vratila. „Skoro sam zaboravila. Palačinke ipak nećeš jesti sam.“ vragolasto se nasmiješila vidjevši moj zbunjeni izraz lica, a zatim se iza zida pojavila osoba čijom sam pojavom ostao, u najmanju ruku, zatečen.
„Georgia?“ bilo je jedino što sam mogao prozboriti, u trenutku šokiranosti jedva se uspijevajući sjetiti njenog imena.
„Ja sada idem. Dylan me čeka vani.“ rekla je Imogen, razbijajući neugodnu tišinu koja se mogla mjeriti sekundama. Kada se našla van Georginog vidokruga, namignula mi je. Izraz koji još kod nje nisam vidio. Pozdravio sam je podizanjem ruke, a zatim svoju pažnju usmjerio na Georgiju. Oboje smo se koncentrirali na sve tiše, odlazeće Imogenine korake, a kada su utihnuli tišinu. Tišina je činila tjeskobne misli nastanjene u mojoj glavi glasnijima. Morao sam je prekinuti. „Uđi. Ovdje je hladno.“
„Hvala.“ rekla je brzo izbjegavajući moj pogled. Prepoznao sam taj stav, i ja sam ga često imao. Skupljala je hrabrost. Odšetala je do sredine mog dnevnog boravka, duboko udahnula te se okrenula prema meni. „Oke. Došla sam jutros jer dane volim počinjati s razrješavanjem stvari. Zadnjih pet dana sam imala neke druge stvari razrješiti pa sam došla tek danas. Zapravo sam.“ zastala je mršteći se. „Htjela sam doći i ispričati se što sam nisam pričala uopće onaj dan. Dakle, oprosti. Moje glasnice su zdrave i mozak mi je zdrav i mislim da sam kol'ko-tol'ko sposobna održavati neki razumni razgovor. I žao mi je što si zbog mog nepričanja proživio tri , vjerujem, užasna sata. Ali taj spoj je bio greška od početka. Došla sam iz potpuno krivih razloga i to moje ponašanje nije imalo nikakve veze s tobom.“ gledala je u mene čekajući neku reakciju, ali na mom se licu očitavao jedino šok. Nisam imao ideje što da kažem, od svih stvari što sam očekivao da će mi reći ovo je bilo i na prvom i na poslijednjem mjestu. Kako da reagiram na takvo nešto? „Mislim da je to to.“ izdahnula je kratko, kao da time zaokružuje ovu epizodu svog života. „Da. I sada idem dok mi ne postane stvarno jako neugodno.“
„Ne znam što da kažem.“
„Bolje nemoj ništa. Mislim da ne mogu podnijeti išta više od tišine.“
„A palačinke? Previše ih je i ne mogu ih pojesti sam.“ Rekao sam s osmijehom uzrokovanim crvenilom njenog lica. Vidio sam na njoj da se dvoumi. „Nemaš što izgubiti. Ne može biti gore od prvog našeg susreta.“
Nasmijala se prolazeći nervozno rukom kroz kosu. „Možda imaš pravo.“
„Možda? Sigurno imam pravo.“
„U redu. Ali samo zbog palačinki.“
„Prihvaćam čak i taj razlog.“ odložio sam tanjur s palačinkama na stolić, uzeo pepeljaru koja je sa mnom provela noć na podu te sjeo u ofucanu fotelju. Georgia je već sjedila u fotelji pokraj prozora i odsutno gledala na ulicu. „Onda, kako si ti završila na spoju sa mnom?“
Trgnula se i nasmiješila. Po prkosnom osmijehu sam vidio da neću saznati odgovor. „Zbog krivih razloga.“
Tek sam tada shvatio da smo mi dva potpuna stranca koja su očito krivi razlozi slučajno povezali. Nasmijao sam se tiho za sebe. Odjednom mi tišinu više nije bilo toliko teško podnositi, Georgia je preuzela dio tereta.
Najgora od svih misli je ona koja jedina u nejenjavajućem intezitetu odzvanja čak i nakon što otupiš. Tišina hrani te misli. Ja hranim te misli, jer živim u tišini. Vlastiti sam krvnik. Svakog jutra navlačim crnu kukuljicu spremajući se za još jedan mazohistički udarac.
Zvuk otključavanja vrata me trgnuo. Znao sam tko je to, jer samo je jedna osoba imala ključeve moga stana, a po žestini pritiskanja kvake i svaka sumnja u identitet te osobe je nestala. Vrata su se otvorila i Edhina crna prilika se pojavila s izrazom krajnje iznerviranosti. Tek zakoračivši u stan, prostrijelila me pogledom uz povik: „IDIOTE!“
Osjećao sam kako mi lice gubi boju, a periferno sam vidio trzaj Georginog tijela. Iako nije znala ništa o Edhi, svi njeni alarmi su se uključili. Osjetila je opasnost koja je otežavala disanje hraneći se kisikom. Zatvorio sam oči, odlučivši da danas ipak nije dan heroja. Nisam mogao gledati kako me gađa riječima. Čuo sam Georgin glas negdje u daljini, prigušen, gotovo šapat.
„Ja idem, Londone. Mislim da sam trenutno suvišna.“ otvorio sam oči i pogledao je dok je oblačila svoj kratki tamnozeleni kaput.
„Ne moraš ići. Ovo će trajati pet minuta.“ Edha se obraćala Georgiji, ali joj je ledeni pogled bio prikovan za mene. „Usput, ja sam Edha.“ Vidio sam tračak budućeg osmijeha koji je vidjela Georgia kada se njeno lice okrenulo prema njoj.
„Georgia. Drago mi je.“ nesigurno je pružila ruku, koju je Edha snažno stisnula. „I stvarno moram ići.“ Mahnula mi je u znak pozdrava.
„Čekaj! A palačinke?“
Nasmijala se s vrata. „Ne jedem palačinke.“ Još jednom je mahnula i ostavila me samog s Ledenom Kraljicom.
„IDIOTE!“ Edha je ponovno povikala, a ja sam se ponovno povukao u mračan svijet prigušenih glasova. „Ti si kreten, ali pretpostavljam da to već znaš! Dobila sam tvoju poruku! DA! Dobila sam tvoju poruku u TRI UJUTRO! I zbog nje nisam mogla spavati cijelu noć! Znaš li zašto?“ odmahnuo sam glavom. Jedva sam se i sjećao da sam slao poruku. „Jer si kreten! Znamo se, koliko? Odokativno, kojih 13 godina. I noćas, shvatim da si postao patetičan lik. PATETIČAN, London! PATETIČAN! Ti nisi takav! Phillip je takav, ali to kod njega ima šarma. Ti nisi takav! SLUŠAŠ LI ME?!“
„Slušam.“
„Ne možeš ni pojmiti koliko me izbacila iz takta ta tvoja poruka! Nisi svjestan. Već si mi se popeo navrh glave sa svojim jadikovkama o Imogen! Ne poznajem tog jadnika u kojeg si se pretvorio. Zaljubljen si u nju koliko? Više od godine dana. I što si poduzeo? NIŠTA! Ništa nisi poduzeo, a pričaš o njoj kao da je tvoja srodna duša. I razmišljala sam cijelu noć o tome. ZAŠTO? Zašto ništa nisi poduzeo? I došla sam do zaključka. Ti NISI zaljubljen u nju. Ti si zaljubljen u iluziju da si zaljubljen u nju. Pojela te je književnost. Ali znaš novost? Smrtna zaljubljenost te ne čini piscem. Čine te riječi. Trgni se iz tog transa. Prestani se sažaljevati. Ne pristaje ti!“
Njene su mi riječi odzvanjale u glavi, ne nalazeći odgovarajuće mjesto u mom umu. Nisam mogao prihvatiti takav ishod, takav poraz samoga sebe.
„Odlazim. Idem se naći s prijateljicom. Već kasnim, ali morala sam doći.“ oči su mi i dalje bile zatvorene, jer sam vjerovao da će riječi postati stvarnije, ako ih otvorim. „Razmisli, London. Nemoj ih samo odbaciti.“
Čuo sam tresak vrata, a u umu je samo jedna rečenica pronašla svoje mjesto. „Ti nisi zaljubljen u nju.“
Otvorio sam oči suočavajući se sa realnošću. No realnost je sada bila poetičnija nego ikada.
Vratila se, zaista se vratila. Sjeo sam za laptop i ponovno počeo pisati, oslobođen nevidljivog tereta.
Ponovno sam bio ja. London Orville Werfel.
04 Iz pjesme "Šejn" od Haustor
